TERET DOKAZIVANJA
Zakon o zabrani diskriminacije je specifičan zakon i osim što obavezuje hitnost postupka, propisuje i okretanje tereta dokazivanja, odnosno nalaže da tužena stranka, potencijalni diskriminator ima obavezu dokazati da diskriminacija nije izvršena. Shodno članu 32 Ustava RS, stav 1 ovaj podnesak će biti dostavljen i Predsjedniku suda kao prijedlog, (vezano za dio teksta pisan podebljanim slovima) s tim što ne tražim nikakav odgovor niti uticaj na dalji rad sudija u bilo kome od parnica koje sam pokrenuo za utvrđenje diskriminacije.
--------------------------------------------------------------------------------
Teret dokazivanja je institut procesnog prava koji daje odgovor na pitanje na kojoj od stranaka leži teret dokazivanja odlučnih činjenica, odnosno ko snosi štetne posljedice ukoliko činjenično stanje ostane nerazjašnjeno. Prema standardnim pravilima procesnog prava, osoba koja treba u postupku dokazati za sebe povoljnu činjenicu, ima i teret dokazivanja, pa je dužna sa stepenom izvjesnosti dokazati činjenicu na koju se poziva. Ukoliko joj to ne pođe za rukom, sud će, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku), u pravilu uzeti da činjenica koja nije dokazana ne postoji. Prema ZZD žrtva eventualne diskriminacije čak nije dužna dokazati diskriminaciju sa stepenom sigurnosti, već je dovoljno da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo. Ako ispuni taj uslov, navodni diskriminator je dužan dokazivati da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave. Ako tuženi sa stepenom sigurnosti ne dokaže da diskriminacije nema, sud je dužan utvrditi da je pravo na jednako postupanje povrijeđeno („in dubio pro discriminatione“). Standard vjerovatnosti koji je tužitelj dužan dokazati podrazumjeva dokazanost činjenice da je došlo do njegovog stavljanja u nepovoljniji položaj, te da bi bilo moguće da je do toga došlo zbog direktne ili indirektne diskriminacije. Drugačije rečeno, vjerovatnost postoji ukoliko se u sudskom postupku odluka o postojanju diskriminacije čini izglednijom od odluke da diskriminacije nije bilo, a ti izgledi se zasnivaju na dokazima na kojima se temelji postojanje vjerovatnosti da je došlo do diskriminacije. (Postupci za zaštitu od diskriminacije - Goran Nezirović, član VSITV BIH)
--------------------------------------------------------------------------------
Ovaj citat italik tekstom sam naveo jer očito u ovoj parnici tužena RS ne pridaje nikakvu važnost mojim ranije iznesenim stavovima a nažalost ni članovima iz ZOZD-e koje sam citirao još u tužbi. Nadam se da će mišljenje koje je poteklo iz VSITV BIH nagnati zastupnike tužene da ozbiljnije i profesionalnije pristupe postupcima u kojima je tema utvrđivanje diskriminacije a u nastavku ću iznijeti svoje objašnjenje ovog procesnog problema.
Tužilac dakle u ovakvom sporu ima obavezu samo da uvjeri sud u mogućnost diskriminacije te ako u tome uspije i parnica otpočne, može potom da "odćuti" cijeli postupak za razliku od obaveze iz ZOPP-u. U "običnim" parnicama pravilo je da je na tužiocu obaveza pristupanja ročištima i dokazivanje činjenica (aktivan nastup) dok tužena strana ima slobodu da bude pasivna, te ne samo da ne mora dokazivati ništa, nego nije obavezna prisustvovati nijednoj raspravi. Dodatna otežavajuća okolnost za tužioca je to što se u slučaju nedolaska smatra da je tužba povučena.
Ovde se ne radi o obavezi tužioca nego o obavezi stranke na kojoj je teret dokazivanja, te ako se prema ZOZD-e uloge obrću, onda potencijalni diskriminator dobija obavezu aktivne stranke i sve ono što to nosi sa sobom, a to je osim tereta dokazivanja i obaveza pojavljivanja na svim ročištima i opasnost da ako ne pristupi izgubi spor, odnosno da se smatra da prihvata odgovornost. To jasno proizilazi iz člana 126 ZOPP-u koji se pominje u citiranom dijelu, što znači da tužena RS koja svjesno nije pristupila na glavnu raspravu dana 17.06.2014. nego je obavijestila sud da neće doći mora automatski da izgubi spor jer nije dokazala nepostojanje diskriminacije.
Shodno tome sud je trebalo da primjeni zakon na taj način da nepristupanje tužene RS okarakteriše kao odustajanje od prava da pred sudom dokazuje nediskriminaciju, njene iznesene stavove u odgovoru tretira nedokazanim te usvoji tužbeni zahtijev, što sam odmah i predložio, čim sam dobio primjerak obavjesti Pravobranilaštva RS. Umjesto toga ponuđeno mi je da biram između prijedloga tužene da se rasprava održi bez njihovog prisustva ili da se odloži...
Kako izričito smatram da glavna rasprava u parnici za utvrđenje diskriminacije ne može da se održi bez prisustva tužene strane, nisam ni htio da preduzimam bilo kakve radnje, pa ni ispitivanje svjedoka za koje sam spremio preko 100 pitanja. Neprofesionalnost tužene RS se ogleda i u odnosu prema tim svjedocima sudskim policajcima koji bi morali da ponovo dolaze na nastavak parnice, te sam u trenutku odlučio da ih poštedim daljeg maltretiranja. Kolika je šteta nastala time za mene može se vidjeti iz koncepta ispitivanja koje prilažem samo informativno. Napominjem da su ovo bila samo ona najvažnija pitanja i da bi ih sigurno bilo još a podjednako uspješno bih ispitao svjedoke i bez ovog podsjetnika.
Prema saznanjima koje imam ovakve tužbe su rijetke i vjerovatno ne postoji velika sudska praksa kako za sud tako i za Pravobranilaštvo, no da se radi o klasičnoj tužbi prema odredbama ZOPP-u tužilac ne bi mogao da odgodi raspravu samo zato što se tužena stranka nije pojavila, osim ako se ne radi o objektivnim razlozima, (povreda, bolest i slično) te je potpuno jasno da je tužena RS prekršila pravila postupka. Predlažem stoga da sud primjeni obavezu o teretu dokazivanja i da nedolazak tužene RS tretira kao odustajanje od parnice i usvoji tužbeni zahtijev i donese presudu. U tom slučaju zastupniku tužene bi preostala mogućnost žalbe ili prethodno prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje koji bi morali obrazložiti.
S tim u vezi smatram da bi Sud trebao za potrebe daljeg postupanja u drugim parnicama za utvrđenje diskriminacije koje budu pokretali građani da zatraži, (ako već ne postoji) razjašnjenje od VSITV-a o tome, a prema onome što sam već obrazložio, sud bi po prihvatanju tužbe morao poslati tuženoj primjerak i dopis sa upozorenjem da osim standardnih ima i: Obavezu da je dužna preuzeti teret dokazivanja i pristupiti na pripremno ročište, kako bi objasnila relevantnost dokaza, na glavnu raspravu da bi dokazala nepostojanje diskriminacije, te da će u slučaju neodgovaranja na uredno dostavljenu tužbu ili nepristupanja na bilo koje ročište biti smatrano da odustaje od sudskog procesa i prihvata odgovornost i tužbeni zahtijev.
Klasične "bajke" o obavezi pred drugim sudom nisu argument za to, tim prije što sam obavješten direktno od advokatske kancelarije (sa kojom je tužena RS sinhronizovano pripremila parnicu 80 0 P 039221 12 P i falsifikovala kako spis, tako i moj tužbeni zahtijev između ostalog) da ih angažuju o sudskim procesima. Drugim riječima nedolazak se pravda tvrdnjom da nemaju dovoljno zaposlenih, što nije problem druge stranke nego tužene RS, dok naprotiv kad nekoj advokatskoj firmi, (partneru režima i zastupniku tajkuna) treba da se "namjesti" unosan posao, onda nisu spriječeni zbog "obaveza pred drugim sudom".
Istina je da sud ne može prisiliti stranku da pristupi glavnoj raspravi ali to i ne mora da čini. Dovoljno je da primjeni zakon, konstatuje da stranka na kojoj je teret dokazivanja nije ispunila obavezu, te da usvoji tužbeni zahtijev. U suprotnom se diskriminacija proteže praktično na dvije godine samo od dana koji je tema tužbe, a suštinski traje skoro 5 godina, a očito je da je jedina taktika tužene RS odugovlačenje i izbjegavanje suočavanja sa neviđenim kriminalom koje demonstrira OT Bijeljina.
